Razotkrivanje društvenih poroka u pjesmi Mrtve duše. Vlasnik Rus' u pjesmi N.V. Gogolj „Mrtve duše. Kako je Korobočka reagovala na Čičikovljev predlog

Kratak esej-diskusija na temu Umetnička Rusija u pesmi „Mrtve duše“, slika Rusije, „Rusija mrtve duše“, slike zemljoposjednika i službenika

Pesma „Mrtve duše“ jedno je od najznačajnijih dela ruske književnosti. Gogolj je maestralno odražavao probleme Rusije, njene poroke i nedostatke. On je identifikovao jedinstvene tipove ljudi koji imaju poseban nacionalni ukus. Cilj pisca je bio da "osvetli sliku iz prezrenog života", i u tome je uspeo. Stoga je Rusija, domovina mrtvih duša, postala najživopisnija i najrealnija slika u djelu.

Autor je odlučio prikazati degradaciju Rusije na primjeru plemstva - glavne potporne klase države. Ako su čak i plemići mrtve duše, šta možemo reći o drugim, nižim slojevima društva koji gledaju na dvorjane i zemljoposednike kao na primere za sledenje? Opis poroka" najbolji ljudi Otadžbina” započinje pisac licemjernim i lijenim sanjarom Manilovom. Ova neaktivna osoba rasipa svoje bogatstvo i ne opravdava svoj privilegovani položaj. Takvi ljudi mogu samo da pričaju, ali ništa neće učiniti za dobro svoje domovine, pa samo uzimaju od Rusije, ali joj ništa ne daju zauzvrat.

Nakon Manilova, Gogolj nas upoznaje sa štedljivom Korobočkom. Čini se, u čemu je porok? Žena vodi kuću i radi na zavist svima. Međutim, u njoj je očigledan veoma jak porok - pohlepa. Profit je za nju postao jedini smisao života. Radi profita ili iz pohlepe, ona ubija više od jednog seljaka na smrt, pa su njene aktivnosti gore od Manilove neaktivnosti. To takođe ubija budućnost Rusije, jer su Korobočki očajni neprijatelji napretka.

Uništeni Nozdrjov je antiteza Korobočke. Ovaj čovjek je potkopao kredibilitet svoje klase, jer je potonuo do krajnjeg stepena sramote. On luta u statusu "gosta goreg od Tatara" i prisiljen je živjeti na milost i nemilost drugih plemića. Rasipao je imovinu svojih predaka, ostavljajući potomke siromašne i osramoćene. Upravo zbog takvih neozbiljnih i zlobnih ljudi Rusija je postepeno postala trgovačka, a ne plemenita. Privilegovani sloj je počeo da se ponižava pred neobrazovanim i pohlepnim trgovcima.

Zatim je autor prikazao tip ekonomskog zemljoposjednika Sobakeviča. Međutim, ni on nije postao pozitivna slika. Ispostavilo se da je bio toliko uskogrudan i ograničen da je nakon susreta sa svojom klupskom osobom postalo jasno: s takvim ljudima Rusija neće ići naprijed i neće postati bolja. Gledaju u prošlost i spremni su da u njoj ostanu zauvijek.

Galeriju slika zemljoposjednika u pjesmi "Mrtve duše" zatvara škrtac Pljuškin (), koji utjelovljuje ekstremnu degradaciju ljudskog bića: "Čovjek bi se mogao spustiti na takvu beznačajnost, sitničavost, odvratnost!" - piše autor. Gogol. Vlasnik je uništio svu zarađenu imovinu, otjerao djecu i siromaštvom izgladnjivao seljake. Sa takvim ljudima Rusiji prijeti opasnost da padne u provaliju.

Gogolj u pesmi otkriva poroke grada, ali i birokratsku klasu koja predstavlja državu iu ovom slučaju je diskredituje. Okružni službenici grada N razmišljali su samo o tome kako da napune džepove i prevare građane. Svi su povezani jednom kriminalnom mrežom koja okružuje grad. Patriotizam im je stran, kao i drugi moralni koncepti. Prikazujući ovo, autor ne misli samo na jedan grad, on misli na cijelu autokratsku Rusiju.

Novi tip osobe koju Čičikov predstavlja u pesmi teško da je bolji od starih. Kao bankrotirani plemić, prisiljen je da zarađuje za život prevarom. „Najpoštenije je“, piše Gogol, „nazvati ga vlasnikom-kupcem. Čičikovljev životni kredo je uštedjeti peni. Stoga, heroj zarađuje na svaki mogući način, ne prezirući zločin. Gogol takođe nemilosrdno ismijava poroke ovog novog tipa kako bi dokazao da Rusija nije na istom putu s njim.

Tako je Gogol opisao galeriju slika zemljoposjednika, otkrivajući goruće probleme zemlje. Tako je od fragmenata nastala slika Rusije u pjesmi “Mrtve duše”, slika dugotrpeljiva i duboka, kojoj je potrebna promjena. A autor se i dalje nada dobroj budućnosti. Izvanredan potencijal Rusa manifestuje se u slikama „jaroslavskog efikasnog čoveka“, stolara-heroja Stepana Probke, čudotvornog obućara Makeiča Teljatina, kočijaša Mežejeva. Slobodoljublje naroda, njegovo duhovno bogatstvo i njegov „živahan i živahan“ um daju Gogolju poticaje da vjeruje u svoju zemlju i voli je bez obzira na sve. Stoga Rusiju upoređuje s letećom „nenadmašnom trojkom“, koju izbjegavaju „drugi narodi i države“.

Gotovo da nema potrebe za dodatnim opravdanjem za činjenicu da su Gogoljeve „Mrtve duše“ među mnogim žanrovskim komponentama apsorbirale tradiciju obrazovnog romana, masonske mistične proze, bogate poučnim alegorijama. Progres hodočasnika J. Bunyana često se navodi kao analogija. Kao najvažniju alegorijsku sliku koja gradi žanr i radnju pjesme, većina istraživača ističe sliku puta, koja u sebi nosi smisao životnog puta, traganja za Bogom i duhovnog usavršavanja (puta kroz iskušenje do nebeski grad Jerusalim), istorijski i providnički put Rusije.

Budući da se glavni dio radnje Mrtvih duša sastoji od Čičikovljevih susreta sa zemljoposjednicima, postojala je prirodna želja da se pronađe neki obrazac i smisao u njihovom nizu, jasno duboko motivisan od strane autora, a objasniti to značilo bi razumjeti ideološku kompoziciju. parcele. Najčešće mišljenje je da se od jednog zemljoposjednika do drugog njihova „vulgarnost“ ili „mrtvoća“ pogoršava. Sam Gogol dao je smjer takvom tumačenju u “Odabranim odlomcima iz prepiske s prijateljima”: “... jedan za drugim slijede moji junaci, jedan vulgarniji od drugog.” Andrej Beli se takođe vodi autorovim komentarom: „Poseta zemljoposednicima je faza pada u pakao, svaki je vlasnik više od prethodnog, Pljuškin; mrtvi od mrtvih<...>". Ali Y.V. Mann ima ozbiljne zamjerke na šemu gradacije: "postojeće gledište o kompoziciji "Mrtvih duša" je prilično ranjivo. Ni citat iz trećeg pisma o "Mrtvim dušama" to ne podržava. Gogoljeva primjedba to podržava. ne služe svrsi da odrede „jedinstveni princip“ kompozicije I da li je moguće svesti na „jedinstveni princip“, zaista, teško je uporediti takve kontrastne i gotovo podjednako groteskne slike u smislu stepena „mrtvoće“. ” (samo je Plyushkin nesumnjivo prikazan oštrije i sumornije od ostalih, ali je i on, za razliku od prethodnih zemljoposjednika, obdaren prapoviješću i, shodno tome, sjenom izgubljenog čovječanstva).

Ne mogu se smatrati jednostavnom alegorijom ljudskih poroka, jer se njihovi karakteri „ne mogu svesti na licemjerje, grubost, lakovjernost ili bilo koji drugi poznati i jasno definirani porok. Ono što nazivamo manilovizmom, nozdrevizmom, itd., u suštini je novi psihološki i moralni koncept, koji je prvi „formulisao“ Gogol. Svaki od ovih kompleksnih koncepata uključuje mnoge nijanse, mnoga (ponekad međusobno isključiva) svojstva, zajedno tvoreći novi kvalitet koji nije pokriven jednom definicijom.

D.P. Ivinsky je predložio suptilno i detaljno načelo za kompoziciju slika, zasnovano na „kombinovanju tehnika antiteze, silazne gradacije i simetrije“: zemljoposjednici istovremeno slijede u šahovnici antitetički na osnovu lakomislenosti - praktičnosti, u isto vrijeme svoje otuđenje od ljudi i nepovjerenje prema njima konzistentno napreduje, a uočava se simetrija u odnosima zemljoposjednika sa Čičikovom u njihovoj spremnosti da sklope posao (u kompozicionom centru Nozdrjov jedini nije prodao niti se odrekao svoje duše) . Ne osporavajući zapažanja prethodnika koji su došli u naše vidno polje, usuđujemo se ponuditi svoje, dopunjujući ionako složenu sliku.

Po našem mišljenju, redoslijed Čičikovljevog kretanja od jednog zemljoposjednika do drugog određen je činjenicom da njih četiri (Manilov, Nozdrev, Sobakevič i Pljuškin) predstavljaju alegoriju četiri starosne faze na životnom putu. Nadalje, budući da je Čičikovljev put u prvom tomu Mrtvih duša nesumnjivo put grijeha (duhovni znak puta trebao se mijenjati tek u narednim tomovima), onda se susreće sa univerzalnim ljudskim porocima, grupisanim prema životnim fazama u kojima se osoba im je najosjetljivija. Svaki od zemljoposjednika groteskna je karikatura jednog od doba: djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti. Prema Yu Manu, „svi karakteri zemljoposjednika su statični“, „lik je od samog početka dat kao ustaljen, sa svojom stabilnom, iako ne i iscrpnom „jezgrom““ „statičnost prirode. ” slika se objašnjava činjenicom da je svaka od njih “zamrznuta”, “otvrdnuta” u određenom stupnju svog razvoja, pokazujući da je u svakom dobu smrt duše moguća i svaka od njih ima svoju “vulgarnost” .”

Alegorijski prikazi različitih faza životnog puta nalaze se u brojnim srednjovjekovnim učenjima, parabolama i slikama (sjetimo se, na primjer, slika H. Baldunga „Doba muškarca i smrti“, „Sedam doba žene“) . Među primjerima koji su najbliži Gogolju, možemo se prisjetiti, posebno, Puškinove pjesme "Kolica života", gdje su tri strofe posvećene, odnosno, trima fazama životnog puta (mladost, zrelost i starost). Valjanost ovakvog tumačenja potvrđuju i autorove lirske digresije tokom Čičikovljevih putovanja, gdje se neprestano postavlja tema čovjekove promjene u životnom procesu („Oj mladosti moja! Oj svježine moja!“, „Ponesi ga putovanje, ostavljajući meko tinejdžerske godine u strogu, gorku hrabrost, ponesite sa sobom sve ljudske pokrete, ne ostavljajte ih na putu: nećete ih kasnije pokupiti!”).

Pređimo na razmatranje konkretnih slika. dakle, Manilov- prikazan kao „večno dete“, uprkos poodmaklim godinama. One osobine koje bi se u djetinjstvu činile slatke i prirodne (mekoća, osjetljivost, sentimentalnost), kod odraslog muškarca pretvaraju se u pretjeranu ženstvenost i slabost prirode, a nedostaci djetinjstva izgledaju neoprostivo: svakodnevno neiskustvo i naivnost pojavljuju se kao bezbrižnost, nesamostalnost. i nedostatak volje, romantično sanjarenje je apsurdno i prazna projekcija. Posebno su osuđujući detalji u kancelariji, kao što je knjiga na stolu, “upisana na 14. stranici, koju je neprestano čitao dvije godine”, a na prozorima “izbijeni tobogani pepela iz cijevi, poredani , ne bez truda, u veoma lepim redovima. Bilo je primjetno da se to ponekad vlasnicima dobro zabavlja.” Takva "djetinjasta" aktivnost u radnik ured otkriva već grotesknu infantilnost. IN porodični život Manilovom dominira i razigrani element koji se u osmoj godini braka pretvorio u „lutkarstvo“ – sa prenaglašenim komičnim manirizmom („Otvori, dušo, usta tvoja mala, staviću ovo za tebe“) i djetinjasta bezvrijednost iznenađenja („neka vrsta futrole za čačkalicu“).

Manilov zeleni kaput može ukazivati ​​na njegovu „zelenu“ nezrelost; „Plava, nekako siva“ boja na zidovima u kancelariji govori o nestabilnosti, neformiranom karakteru (a sam dan posete Manilovu „bio je ili jasan ili tmuran, ali neka vrsta svetlosive boje“).

U kafani se, prema sjećanju domaćice, Manilov ponaša i kao dijete koje ne zna šta hoće: naručiće sve što je u kuhinji, ali neće da jede, i „sve će samo probati“.

Infantilnost je karakteristična i za Manilovljevu ženu, koja je u svojim pogledima na život ostala djevojčica koja je tek završila internat i, kao i njen muž, bila nesposobna za bilo kakvu praktičnu aktivnost.

Karakteristično je da samo Manilovi imaju djecu prikazanu u kući, ali čak i ona izgledaju kao nekakve karikature: njihove slike su lišene ikakvog šarma, samo se pokazuje besmislenost i apsurdnost njihovog ponašanja, uslijed čega nježnost i pohvale gosta izgledaju lažno. Ono što upada u oči je neozbiljan odnos roditelja prema njima, koji se sa svojom djecom zabavljaju kao da su lutke ili psići, izmišljajući im nemoguća imena i učeći ih par “pametnih” odgovora.

“Nedovršene” stolice, razbacano posuđe, nepročitana knjiga - sve u kući Manilova simbolizira obećani, ali neuspjeli razvoj, u čije ispunjenje ne vjerujemo na isti način kao u budućnost “glasnika” Temistokla, makar i zbog njegovog „mrtvorođenog“ „ime sa smešnom pretenzijom da se upoređuje sa antičkim herojem – ime koje evocira „osuđeno na beznačajnost“ ime Akakija Akakijeviča Bašmačkina. Imena djece nisu samo komična i smiješna (nezaboravna Jagoda ili Kajgana su ipak bila prezimena) - jednostavno su nezamisliva za odraslu osobu, što Manilovljev potomak u našim očima čini, takoreći, "vječnom djecom" , u čije odrastanje mašta odbija povjerovati. Dakle, oni odražavaju suštinu samog Manilova. Nozdryov utjelovljuje mladost svojom nepredvidljivošću, otvorenošću, lakoćom komunikacije, zaraznom zabavom i neiscrpnom vitalnošću (koju oličava "vegetativna snaga" njegovih zdravih obraza). Prema opisu, on je „veoma dobro građen momak, punih rumenih obraza, zuba belih kao sneg i crnih zalizaka. Bio je svjež, poput krvi i mlijeka; činilo se da mu zdravlje curi s lica.” U njegovom izgledu mladost je data kao vanvremenska konstanta: „Nozdrev sa trideset pet je bio potpuno isti kao sa osamnaest i dvadeset

: lovac u šetnju” – time je Gogol precizno ocrtao starosne granice mladosti i ukazao na stalnu prisutnost Nozdrjova u njima.

Čak i kratko iskustvo komunikacije sa Nozdrjovom brzo otkriva iza njegovog „života u sadašnjem trenutku“ skup svih zamislivih poroka mladosti koji brzo iscrpljuju dušu: rasipnost, pijanstvo, kockanje, promiskuitet, laganje do besmislenog hvalisanja, nasilje do bezrazložne tuče, loše upravljanje do potpunog zanemarivanja svakodnevnog života. Po lakomislenosti, nije inferioran od Manilova, ali je mnogo prevrtljiviji: ne možete vjerovati ni u jednu njegovu riječ. On je “otac porodice” samo među svojim psima.

Međutim, u poređenju sa prostodušnim Manilovom, Nozdrjov je mnogo više na svome: u kartama se ispostavlja da je proračunati nevaljalac, u svakodnevnom životu pokušava pokoriti one oko sebe i usput im nauditi na svaki mogući način, doduše bez dalekosežne kalkulacije – što odgovara sofisticiranosti pojedinca, njegovoj želji u mladosti za samopotvrđivanjem i dominacijom. Od djetinjstva do mladosti, mijenja se i odnos prema novcu: ako Manilov uopće ne razmišlja o tome (seljaci ga daju besplatno), onda je Nozdrjov, uz svu svoju ekstravaganciju i strast, stalno upija ideju o osvajanje, varanje ili pozajmljivanje, a također je majstor u iskorištavanju tuđeg računa.

Zanimljivo je da upravo kada Čičikov napušta Nozdrjova, on na životnom putu susreće moguću ljubav u liku gubernatorove ljupke ćerke - van burnih praznika mladosti, ali čak i pre otupljenja osećanja u srednjim godinama, kada osoba je još uvijek u stanju cijeniti pojavu istinske ljepote i čistoće u svom životu.

Sobakevich otkriva poroke odraslog doba, kada osoba ovlada materijalnom stranom života po cijenu da je sama apsorbira - postaje bešćutna, "zrela". Volja povlači za sobom okrutnost, a stečena efikasnost pretvara se u pohlepu, pohlepu i životinjsku ravnodušnost prema svemu što ne donosi novac. Toliko je neosjetljiv na ljepotu da unakaže fasadu svoje kuće, a ne brine ni o eleganciji posuđa na stolu, iako mu je hrana gotovo jedini živi interes. Poznavanje ljudi se ogleda u klevetama, preziru i cinizmu.

Prema novcu se odnosi kao prema razboritom gomilaču, a njegova se tajnovitost produbljuje do potpune neprobojnosti: „Činilo se da ovo tijelo uopće nema dušu, ili je ima, ali nikako tamo gdje bi trebalo biti, već kao besmrtni Koshchei, negdje iza planina i prekriven tako debelom školjkom da sve što se pomaknulo na njenom dnu nije izazvalo nikakav šok na površini.” Upravo na ovoj starosnoj razini nalazi se i sam Čičikov u vrijeme pripovijedanja radnje, pa stoga odmah pronalaze međusobno razumijevanje sa Sobakevičem (iako se Čičikov lako zbližava s bilo kojim zemljoposjednikom, ali samo je Sobakevič pogodio suštinu posla samo iz dalekih nagoveštaja ), a u cjenkanju se ispostavljaju kao dostojni protivnici, ni na koji način ne inferiorni jedni prema drugima.

U lice Plyushkina Vidimo samu starost sa nadolazećim ludilom i ružnom hipertrofijom starih poroka koji uništavaju sve živo i smisleno u duši. Skladište, ranije u zrelo doba najjača strast, sada ne vodi u bogatstvo, već u propast. Pljuškin je bogatiji od svih prethodnih zemljoposednika zajedno (što je alegorija bogatstva nagomilanog pred kraj njegovog života), ali zbog potpune izolacije od sveta i konačnog gubitka veze sa stvarnošću, „blago na zemlji“ sada je beskorisno i osuđeno na propast.

Dotrajalost seljačkih koliba , truljenje gospodarevog žita, "gnusoba pustoši" u dnevnoj sobi - sve govori o oronulosti, propadanju i skoroj smrti. Ne samo da je sam vlasnik prikazan kao starac, već se i vlastelinstvo naziva „starim invalidom“. ishod poročnog životnog puta: „A do takve beznačajnosti, sitničavosti, odvratnosti čovjek bi mogao sići! moglo se toliko promijeniti! I da li ovo izgleda istina? Čini se da je sve istina, čoveku se svašta može desiti.<...>Starost koja dolazi je strašna, strašna, i ništa se ne vraća i vraća! Grob je milostiviji od nje, na grobu će pisati: "Ovdje je sahranjen čovjek!", ali u hladnim, bezosećajnim crtama neljudske starosti ne možete ništa pročitati."

Dakle, prva dva doba su prikazana kada su neozbiljna i rasipna, zrela - kao čvrsta, starost - relativiziraju oba znaka, razotkrivajući besmislenost procesa akumulacije Čuli smo da u prvim godinama ne razmišljaju o starosti .

Čitalac članka, nesumnjivo, već dugo želi da pita njegovog autora: šta da radi sa U kutiji, kršeći poredak „epoha razvoja“? Upravo ovo odstupanje dovelo je do toga da predložena interpretacija kompozicije još nije postala općeprihvaćena, iako ako uklonite „dodatni” Box, logika konstrukcije postaje previše očigledna. Ali takvo „zamagljivanje tragova“ je jedno od karakteristične karakteristike Gogoljeva poetika, gdje se dva suprotstavljena principa pokazuju kao konstruktivna: jasna logika i alogizam, koje je formulirao Yu V. Mann: „Omiljeni Gogoljev motiv – neočekivano odstupanje od pravila – zvuči svom snagom u Mrtvim dušama; „Za razliku od autorove privlačnosti logici, tu i tamo alogizam upada u oči.<...>Dosljednost i racionalnost su „narušeni“ nedosljednošću samog subjekta slike – opisanih radnji, namjera – čak i „stvari“.

Činjenica da je Korobočka jedina zemljoposednik među ostalim plemićima koji primaju Čičikova, označava njenu odsutnost iz „muške“ alegorijske serije koju je izgradio autor: ona ne korelira sa životnim putem samog junaka. Iz umjetničkih razloga, njena slika seže do “starog svijeta zemljoposjednika” – odnosno do Little Russian, a ne ruska tradicija.

Međutim, ova slika svakako mora imati alegorijsku interpretaciju – u skladu sa poetskim principima sistema karaktera u cjelini.

Mihail Vajskof je, prateći druge istraživače, u Korobočki video demonski lik: „U Korobočki, gospodarici ptičijeg carstva, koju izgubljeni junak posećuje u „mračno, loše vreme“, Sinjavski i Farino su s pravom videli crte Baba Jage ” (372). „Dodajmo da se junakov dolazak u Korobočku tekstualno u velikoj meri poklapa sa scenom Vija, gde učenici koji su zalutali završavaju kod satanske bake. Napomenimo u vezi sa ovim tumačenjem da je Čičikov naterao Korobočku samo da proda mrtve duše kada joj je „obećao osobina. “Prokleti zemljoposjednik je bio nevjerovatno uplašen.” Ako se prisjetimo da u samom Čičikovu istraživači pronalaze demonski princip (na primjer, Dm. Merežkovski, Andrej Beli), onda scena podsjeća na pacifikaciju vještice od strane Mefistofela u Geteovom Faustu (odnosno, Čičikov joj je pokazao da je on sam sranje, a onda mu je vještica prodala mrtve duše, a onda su im držali dženazu uz treptaje).

Andrej Beli takođe dolazi do prepoznavanja Korobočke demonske prirode, upoređujući je sa starom groficom iz „Pikove dame“, što se u tekstu zaista može naći i niz potvrda (pored mnogih verbalnih prozivki koje je pronašao). Bely, ima i zapleta: drevni nameštaj Korobočkinih soba, ispod 18. veka, sa ogledalima i starim špilom karata, napoleonske konotacije lika Čičikova, noćna poseta, dugo ubeđivanje sa slomom heroja u pretnjama, nakon čega heroj postiže svoj cilj, ne shvaćajući da će dogovor imati fatalne, pogubne posljedice).

Ali simboličke konotacije slike Korobočke tu se očigledno ne završavaju. Prije izvođenja daljnjih zaključaka, napominjemo da je slika Kutije u pjesmi okružena brojnim motivima i metaforama smrti.

Dolazak k njoj je na motivskom nivou povezan sa iznenadnom smrću usred životnog puta. Već prva rečenica trećeg poglavlja kaže da se Čičikov, nakon što je napustio Manilov, „potpuno uronio<...>i tijelo i duša" u "glavni predmet" njegovih interesovanja, odnosno u mrtve duše. Shodno tome, to može značiti, ako nastavimo Gogoljevu omiljenu igru ​​značenja riječi, da se duhovno i fizički približio smrti - "kutiji", "malom škrinju u kojem ne možete ni stajati ni sjediti" - kao prezime glavni lik poglavlja se lako igra.

Slijedi opis pripitog Selifana i neposlušnih konja, kako bi se kočija motivirala da padne u blato. U alegorijskom nizu pjesme, sama kočija asocira na tijelo, koje je, prema srednjovjekovnoj metafori, kočija duše (sjetimo se kako opis kočije prethodi i zamjenjuje opis heroja u prvi redovi pesme i kako je tačno karakterišu muškarci koji je upoznaju). U epizodi pada o kome je reč, najpre neočekivana grmljavina i prskanje kiše u lice nateraju Čičikova da se „trzne kožne zavjese sa dva okrugla prozora namijenjena za gledanje pogleda na cestu, i naredi Selifanu da brzo ide”, čiji prozori vrlo jasno podsjećaju na ljudske oči. Onda dolazi mrak « ovako, možeš čak i oči iskopati" Tako je alegorijski prikazano da herojeva osjećanja i tjelesna snaga počinju da ga izdaju, gubi se s puta, a onda se kočija izvrće i on pada u blato - u znak da je tijelo poraženo i da ga duša napušta. . “Čičikov je pao u blato rukama i nogama.” Pad u blato je već početak poniranja u zemlju. Međutim, veseli Selifan vodi majstora u selo u potpunom mraku - „Ruski vozač ima dobar instinkt umesto očiju; iz ovoga se dešava da on, zatvorivši oči, ponekad se ljulja punom brzinom i uvijek negdje stigne.” Evo ključa za sljedeće poglavlje, koje govori o iznenadnom približavanju smrti, ali sretnom oslobađanju od nje, gotovo vaskrsenju iz mrtvih.

Zloslutni detalji nastavljaju da se zbrajaju jedan za drugim. Kad se Čičikov vozi do Korobočke kuće, pada kiša." pokucao glasno drveni krov “ – kao na poklopcu kovčega. „Da, mračno je vreme, loše vreme“, kaže Selifan na Korobočkinom tremu. Gogolj pse, koji pjevaju "svim mogućim glasovima", upoređuje sa crkvenim horom - jedan je "brzo zgrabio, kao džukela", drugi "pištao, kao raspjevani kontrabas", što može biti aluzija na sahranu. , parastos. Po ulasku u Čičikovljevu spavaću sobu, sat počinje da otkucava, a ovu epizodu autor posebno igra: „ Reči domaćice prekinulo je čudno šištanje pa je bio gost uplašen; buka je zvučala kao da je cijela soba ispunjena zmijama; ali, podigavši ​​pogled, smirio se, jer je to shvatio zidni sat želi da otkuca. Šištanje je odmah praćeno zviždanjem, i na kraju, naprežući se svom snagom, otkucali su dva sata sa zvukom kao da neko udara štapom po razbijenom loncu...” Sat otkucava- stabilan simbol dolaska časa smrti (zapamtite Puškina: „određeni čas je udario...“). Šištanje koje je uslijedilo dodaje tamu piskanje. Laku konsternaciju izaziva i odlučno poricanje hostese da postoje ljudi koje ona ne poznaje: „Ne, nisam čula, nema takvog zemljoposednika“ - ako nije čula, kao da ga je precrtala iz među živima. Igra se sa značenjima riječi nastavlja dalje:

„Možda si, oče, navikao da te neko noću češe po petama? Moj mrtvac Ne bih mogao zaspati bez toga” – Vjerovatno samo mrtva osoba može zaspati sa zagolicanim petama. Kako mrtva osoba uopće može zaspati? I zašto se seća svog muža kao živog, a naziva ga mrtvim?

Od samog Čičikova" oči su mi bile ljepljive, kao da ih je neko namazao medom.” Prije spavanja on pred Fetinyom skida sav gornji i donji veš („skinuo je potpuno sve“), a ona ide da ga očisti – „kao što smo i mi uradili mrtvac gospodaru” - zaista, takav nedostatak skromnosti je prirodan samo pri pranju i oblačenju mrtve osobe.

Isti isti „Fetinja je, očigledno, bio stručnjak za lepršanje perjanica. Kad se, podigavši ​​stolicu, popeo na krevet, potonula je ispod njega skoro do poda, And perje, raseljeni od njega sa granica, rasuti u svim uglovima sobe." Ispostavilo se da je naš junak pao nekoliko metara i gotovo doslovno shvatio metaforu: Pusti Pocivaj u miru!

Kada se probudi, ispostavi se da mu je lice, poput mrtvog, prekriveno muhama. “Probudio se na još jedan dan lijenosti prilično kasno ujutro. Sunce mu je kroz prozor sijalo pravo u oči, a mušice koje su juče mirno spavale na zidovima i plafonu sve su se okrenule ka njemu: jedna mu je sela na usnu, druga na uho, treća se trudila da se smesti na samo oko, isti onaj koji je imao nerazboritost da sjedi blizu nosne nozdrve, u snu je uvukao pravo u nos, zbog čega je silovito kijao – okolnost koja je bila razlog njegovog buđenja.” Probudivši se, otkriva prozor sobe" bio je veoma blizu zemlje“, pa ga dočekuje “indijski pijetao koji je u to vrijeme došao do prozora” govoreći “vjerovatno” Želim vam dobro zdravlje“, na šta mu je rekao Čičikov budalo” (kao da je prekasno da mu poželi dobro). " Svinja Tu sam se našao sa svojom porodicom; baš tu, raščišćavajući gomilu smeća, jela je piletinu u prolazu i, ne primjećujući to, nastavila je da jede kore lubenice po svom redu” (zar nije istina da je sama Korobočka slučajno uništila sve Čičikovljeve planove i gotovo sve njega?).

Na svjetlu dana, Čičikov vidi u daljini u bašti " punjena na dugim motkama, sa raširenim rukama; jedan od njih je nosio ljubavničina kapa" Budući da plišane životinje otvoreno izgledaju kao mrtvaci, kapica domaćice na jednom od njih upotpunjuje vrlo sumornu sliku (sa samom domaćicom kao mrtvom osobom), koja se čitatelju iznenada pojavljuje na nov način tokom cjenkanja koje je doseglo ćorsokak:

„Ili će im možda za svaki slučaj zatrebati nešto na farmi...“, usprotivila se starica i nije završila govor, otvorenih usta i gledala ga je gotovo sa strahom, želeći da sazna šta rekao bi on na ovo.

Mrtav u domaćinstvu! Eh, gdje ti je dosta! Da li je moguće plašiti vrapce noću u svojoj bašti, ili šta?<...>Da, međutim, na kraju krajeva, kosti i grobovi, sve vam ostaje: prevod je samo na papiru. Pa, pa šta? Kako? barem odgovori!”

Čičikov govori iskreno i sa izrazitim cinizmom. Dakle, ako se danju ptice u bašti uplaše strašilo u kapici same domaćice, onda noću mrtvi ljudi koji pripadaju njoj to mogu učiniti. Čičikov menja mrtve sa gospodaricom groblja (što simbolično odgovara gospodarici/čuvaru carstva mrtvih), a njegov demonski trik je da želi da sakrije, neutrališe đavolsku suštinu onoga što se dešava, sklapajući dogovor “samo na papiru” i za papir (novčanice) . Ovo pojašnjava prirodu čitavog njegovog plana, a ujedno i specifičnost „virtuelne“ demoničnosti novog kapitalističkog veka.

Svi detalji koje smo zabilježili, uzeti pojedinačno i razbacani između ostalih, prožeti su razigranom komedijom i oslikavaju nepretencioznu jednostavnost seoskog života, ali, sakupljeni u jedan snop, „gore“ i omogućavaju da vidimo „dvostruko dno“ iza njih. U alegorijskom nizu zemljoposednika, Korobočka jasno misli smrt(Nikako ne želim reći da je ovo jedino moguće tumačenje slike. Osim toga, slike i motivi smrti u prvom tomu su zamršeno raznoliki, mogu se pratiti na svim mogućim poetskim nivoima i nisu ograničeni na semantičko polje jednog znaka). Prisjetimo se njene odlučujuće uloge u krahu Čičikovljevih planova: ona, poput bajke Baba Yage (čuvar kraljevstva mrtvih prema istraživanju V. Ya. Proppa), čuva svoje mrtve, ne želi davati ih Čičikovu na duže vrijeme, a na kraju sve one koje su već stekli „na papiru“ mrtve vraća sebi, vraćajući rub svjetova koje je junak želio prekršiti. Dakle, ne govorimo o stvarnoj, već o simboličnoj smrti heroja. Uranjanje njegove “duše i tijela” u “predmet” transakcije zapravo ga vodi u svijet mrtvih, ali on samo tamo želi dobiti ključeve bogatstva. Nešto kasnije, prijatna gospođa upoređuje Korobočku sa smrću, govoreći kako je starica došla kod protojereja „uplašena i bleda kao smrt“.

Ostaje da se odgovori glavno pitanje u okviru našeg predloženog tumačenja. Zašto Kutija nije postavljena na kraj Čičikovljevog putovanja, već razbija alegorijski niz doba?

Ako zanemarimo mitološko tumačenje slike Korobočke, dato u bilješci 14, zbog njene činjenične nedostupnosti Gogolju, ostaje još nekoliko objašnjenja. Prvo, autor upozorava čitatelja na mogućnost prerane smrti, koja svakog časa prijeti da uhvati osobu „nespremnu“, a ovaj strašni alogizam se proteže ne samo na kompoziciju pjesme, već i na sam život. Drugo, sjećamo se da se općenito svi zemljoposjednici pojavljuju u ideološkoj perspektivi pjesme kao „mrtve duše“. Očigledno je da je za Gogolja egzistencijalno najozbiljniji problem duhovna smrt, a ne strah od fizičke smrti. Duša, kao što pokazuje Gogol, može postati mrtva u bilo kojoj fazi svog formiranja, ali se vjerovatnoća da će se ukorijeniti u vulgarnosti s godinama povećavati. Među svakodnevnim životom, „blato sitnica“ koje je Gogol video i opisao u prvom tomu, dolazi izuzetno rano - odmah nakon djetinjstva. Prisjetimo se da su počevši od Nozdrjova (odnosno od njegove mladosti) svi zemljoposjednici zaneseni novcem i nesposobni su za ljubav, a upravo od Nozdrjova stvarna starost zemljoposjednika odgovara životnoj fazi koju je odredio.

Dakle, vidimo da nam je Gogolj ostavio još mnogo misterija, ali zapažanja koja smo napravili već nam omogućavaju da zamislimo Čičikovljevo putovanje kao istraživanja velikih razmjera ljudska duša. Zemaljsko putovanje koje je napravio junak i koje je posmatrao autor izvlači koncept „mrtvih duša“ izvan specifično ruske problematike i proširuje ga da odražava celokupnu hrišćansku Oekumenu.

Pjesma Nikolaja Vasiljeviča Gogolja "" kombinuje satirične i lirske elemente. Ovdje, istovremeno, vidimo autorovu oštru osudu društveno-političke stvarnosti i slavljenje dobrote, ljepote i čistog početka duše ruskog naroda. Ako su rasprave o veličini ljudske duše u lirskim digresijama, onda su u radnji prikazani poroci ljudi.

Gogolj detaljno opisuje društveni život u Rusiji, pokazujući, na primjeru određenog broja zemljoposjednika i činovnika, žalosno stanje morala upravljačkog i utjecajnog dijela društva. Nasuprot tome, pisac u lirskoj digresiji kaže da je prvobitno lijepa duša ruske osobe strana porocima.

Gogolj u pjesmi sve gradske službenike dijeli na dvije vrste: „mršave“ i „debele“. Ističući da su “debeli” ljudi više prilagođeni životnoj stvarnosti. Oni su ti koji su sposobniji da izvuku sopstveni interes u poslu. Ali „suptilne“ ličnosti su nejasne, kao da se mašu tu i tamo. Njihovo postojanje i djelovanje su prozračniji i nepouzdaniji. Oni "debeli" sigurno zauzimaju svoja "mesta" i više se ne miču sa njih. Toliko da bi ovo mjesto prije puklo pod njima nego što bi oni odletjeli s njega.

Pod pojmom "tanak" i "debeo" autor prikazuje dva društvena tipa ljudi. “Debeli” su oni koji su navikli da ceo svoj život posvete sticanju i akumulaciji. Teže ozbiljnoj karijeri koja će im pružiti sigurnost. Za takve ljude sjaj i šljokica trenutne zabave nisu važni. Spremni su kupiti sve što će im donijeti profit. I to rade dok štede svoj novac što je više moguće. Ovu vrstu ljudi u pjesmi personificiraju Korobočka, Sobakevič i.

„Mršavi“ su prevrtljivi pojedinci koji su skloni bacanju novca. “Po ruskom običaju” često preskaču svo svoje nasleđeno bogatstvo. Autor pojašnjava da to rade “po ruskom običaju”. I ovaj detalj može ukazivati ​​na blaži odnos autora prema „mršavim“ nego prema „debelim“. Ova vrsta ljudi personifikovana je u pesmi Nozdrjova.

Koje su to moralne poroke činovnika koje Gogolj razotkriva u djelu?

Prvo, to je škrtost. Zvaničnika brine jedna misao: kako pojeftiniti stvar. Zvaničnik traži previše za proizvod koji praktično ne postoji. Ali najveći primjer škrtosti je centralni lik Čičikov, koji smisli prevaru s dušama.

Drugo, ovo je uzbuđenje i divlji način života. Upečatljiv primjer je prevrtljivi Nozdrjov, koji se stalno kocka i pije alkohol.

Treće, podličnost. Primjer je . U početku se o ovoj osobi formira veoma prijatno mišljenje, jer zna da laska. Ali sljedeći put nema takvog osjećaja. I tada potpuno shvatite da je pred vama običan lažov.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj u svojoj pjesmi maestralno otkriva poroke društva na primjeru činovnika.

U ovom članku ćemo opisati sliku zemljoposjednika koju je stvorio Gogol u pjesmi "Mrtve duše". Tabela koju smo sastavili pomoći će vam da zapamtite informacije. U nastavku ćemo govoriti o pet junaka koje je autor predstavio u ovom radu.

Slika zemljoposjednika u pjesmi "Mrtve duše" N. V. Gogolja ukratko je opisana u sljedećoj tabeli.

Gogoljev prikaz zemljoposednika

U delima Nikolaja Vasiljeviča, jedna od glavnih tema je klasa zemljoposednika u Rusiji, kao i vladajuća klasa (plemstvo), njena uloga u životu društva i njegova sudbina.

Glavna metoda koju Gogol koristi da prikaže različite likove je satira. Proces postepene degeneracije veleposedničke klase ogledao se u junacima koje je stvorilo njegovo pero. Nikolaj Vasiljevič otkriva nedostatke i poroke. Gogoljeva satira je obojena ironijom, što je ovom piscu pomoglo da direktno progovori o onome o čemu je bilo nemoguće otvoreno govoriti u uslovima cenzure. Istovremeno, smeh Nikolaja Vasiljeviča nam se čini dobrodušnim, ali on nikoga ne štedi. Svaka fraza ima podtekst, skriveno, duboko značenje. Ironija je općenito karakterističan element Gogoljeve satire. Prisutan je ne samo u govoru samog autora, već iu govoru junaka.

Ironija je jedna od bitnih odlika Gogoljeve poetike, ona dodaje veći realizam narativu i postaje sredstvo za analizu okolne stvarnosti.

Kompoziciona struktura pjesme

Slike zemljoposjednika u pjesmi, najvećem djelu ovog autora, predstavljene su na najrazličitije i najpotpunije. Konstruisana je kao priča o avanturama službenog Čičikova, koji otkupljuje „mrtve duše“. Kompozicija pjesme omogućila je autoru da ispriča o različitim selima i vlasnicima koji u njima žive. Gotovo polovina prvog toma (pet od jedanaest poglavlja) posvećena je karakterizaciji različite vrste zemljoposednici u Rusiji. Nikolaj Vasiljevič stvorio je pet portreta koji nisu slični jedan drugom, ali svaki od njih istovremeno sadrži osobine koje su tipične za ruskog vlasnika kmeta. Poznanstvo s njima počinje s Manilovom i završava se s Plyushkinom. Ova konstrukcija nije slučajna. U tom slijedu postoji logika: proces osiromašenja čovjekove ličnosti produbljuje se od jedne slike do druge, sve više se razvija kao strašna slika kolapsa kmetskog društva.

Sastanak Manilova

Manilov - predstavlja sliku zemljoposjednika u pjesmi "Mrtve duše". Tabela ga samo ukratko opisuje. Dozvolite da vas bliže upoznamo sa ovim herojem. Manilov karakter, koji je opisan u prvom poglavlju, očituje se već u samom prezimenu. Priča o ovom heroju počinje slikom sela Manilovka, koje svojom lokacijom može “privući” malo ljudi. Autor sa ironijom opisuje majstorovo dvorište, nastalo kao imitacija sa jezercem, grmljem i natpisom „Hram usamljenog odraza“. Vanjski detalji pomažu piscu da stvori sliku zemljoposjednika u pjesmi "Mrtve duše".

Manilov: lik heroja

Autor, govoreći o Manilovu, uzvikuje da samo Bog zna kakav je karakter imao ovaj čovek. Po prirodi je ljubazan, ljubazan, pristojan, ali sve to poprima ružne, pretjerane forme u njegovoj slici. sentimentalan i prelijep do zamorne. Odnosi među ljudima mu se čine prazničnim i idiličnim. Različiti odnosi, općenito, jedan su od detalja koji stvaraju sliku zemljoposjednika u pjesmi “Mrtve duše”. Manilov uopšte nije poznavao život; stvarnost je zamenila prazna fantazija. Ovaj junak je volio sanjati i razmišljati, ponekad čak i o stvarima korisnim za seljake. Međutim, njegove ideje bile su daleko od životnih potreba. On nije znao za stvarne potrebe kmetova i nikada nije o njima razmišljao. Manilov sebe smatra nosiocem kulture. Smatran je za najobrazovanijeg čoveka u vojsci. Nikolaj Vasiljevič ironično govori o kući ovog zemljoposednika, u kojoj je uvek „nešto nedostajalo“, kao i o njegovom slatkom odnosu sa suprugom.

Čičikovljev razgovor sa Manilovom o kupovini mrtvih duša

U epizodi razgovora o kupovini mrtvih duša, Manilov se poredi sa prepametnim ministrom. Gogoljeva ironija ovdje zadire, kao slučajno, u zabranjeno područje. Takvo poređenje znači da se ministar ne razlikuje toliko od Manilova, a „manilovizam“ je tipičan fenomen vulgarnog birokratskog svijeta.

Kutija

Opišimo još jednu sliku zemljoposjednika u pjesmi “Mrtve duše”. Tabela vas je već ukratko upoznala sa Korobočkom. O njoj saznajemo u trećem poglavlju pjesme. Gogolj ovu junakinju svrstava u red malih zemljoposjednika koji se žale na gubitke i neuspjehe uroda i uvijek drže nešto pognute glave, dok skupljaju novac malo po malo u vreće smještene u komode. Ovaj novac se dobija prodajom najviše različiti proizvodi poljoprivreda za samostalan život. Korobočkina interesovanja i horizonti u potpunosti su fokusirani na njeno imanje. Čitav njen život i ekonomija su patrijarhalne prirode.

Kako je Korobočka reagovala na Čičikovljev predlog?

Vlasnik je shvatio da je trgovina mrtvim dušama isplativa i nakon dugog uvjeravanja pristala je da ih proda. Autor, koji opisuje sliku zemljoposjednika u pjesmi "Mrtve duše" (Korobochka i drugi junaci), je ironičan. Dugo vremena "klupska" osoba ne može shvatiti šta se tačno traži od nje, što razbjesni Čičikova. Nakon toga se dugo cjenka s njim, plašeći se da ne pogriješi.

Nozdryov

Na slici Nozdrjova u petom poglavlju Gogolj prikazuje potpuno drugačiji oblik razgradnje plemstva. Ovaj heroj je čovjek onoga što se naziva "master za sve zanate". Na samom njegovom licu bilo je nečeg odvažnog, direktnog, otvorenog. Također ga karakterizira "širina prirode". Prema ironičnoj opasci Nikolaja Vasiljeviča, Nozdrjov je „istorijski čovek“, jer ni jedan sastanak na kojem je uspeo da prisustvuje nije prošao bez priča. Lagana srca gubi mnogo novca na kartama, pobeđuje prostakluka na vašaru i odmah „sve protrati“. Ovaj junak je potpuni lažov i bezobzirni hvalisavac, pravi majstor „bacanja metaka“. Svuda se ponaša prkosno, ako ne i agresivno. Govor ovog lika prepun je psovki, a on ima strast da "razmazi svog komšiju". Gogolj je u ruskoj književnosti stvorio novi socio-psihološki tip takozvanog nozdrevizma. Slika zemljoposjednika u pjesmi “Mrtve duše” je na mnogo načina inovativna. U nastavku je opisana kratka slika sljedećih heroja.

Sobakevich

Autorova satira u liku Sobakeviča, kojeg srećemo u petom poglavlju, poprima više optužujući karakter. Ovaj lik nema mnogo sličnosti sa prethodnim zemljoposednicima. Ovo je stegnuti, lukavi trgovac, „kulački zemljoposednik“. Njemu je strana nasilna ekstravagancija Nozdrjova, sanjivo samozadovoljstvo Manilova, kao i Korobočkino gomilanje. Sobakevič ima gvozdeni stisak, prećutan je, pri sebi je. Malo je ljudi koji bi ga mogli prevariti. Sve u vezi sa ovim zemljoposednikom je snažno i izdržljivo. U svim svakodnevnim predmetima koji ga okružuju, Gogolj pronalazi odraz karakternih osobina ove osobe. Sve iznenađujuće liči na samog heroja u njegovoj kući. Svaka stvar je, kako napominje autorka, kao da je govorila da je ona „također Sobakevič“.

Nikolaj Vasiljevič prikazuje figuru koja zadivljuje svojom grubošću. Čičikovu je ovaj čovjek izgledao kao medvjed. Sobakevič je cinik koji se ne stidi moralne ružnoće u drugima ili u sebi. On je daleko od prosvetljenja. Ovo je tvrdoglavi kmet koji brine samo o svojim seljacima. Zanimljivo je da, osim ovog heroja, niko nije razumio pravu suštinu "podlače" Čičikova, ali Sobakevič je savršeno razumio suštinu prijedloga, odražavajući duh vremena: sve se može prodati i kupiti, maksimalna korist treba dobiti. Ovo je generalizirana slika zemljoposjednika u pjesmi djela, ali nije ograničena na prikaz samo ovih likova. Predstavljamo vam sljedećeg vlasnika zemljišta.

Plyushkin

Šesto poglavlje posvećeno je Pljuškinu. Na njemu su upotpunjene karakteristike zemljoposjednika u pjesmi “Mrtve duše”. Ime ovog heroja postalo je uobičajeno, označavajući moralnu degradaciju i škrtost. Ova slika je posljednji stepen degeneracije klase zemljoposjednika. Gogol započinje svoje upoznavanje s likom, kao i obično, opisom posjeda i sela posjednika. Istovremeno, na svim zgradama je primjetna “posebna zapuštenost”. Nikolaj Vasiljevič opisuje sliku ruševine nekada bogatog vlasnika kmeta. Njegov uzrok nije nerad i ekstravagancija, već bolna škrtost vlasnika. Gogol ovog zemljoposednika naziva „rupom u čovečanstvu“. Karakterističan je i sam izgled - to je bespolno stvorenje nalik na domaćicu. Ovaj lik više ne izaziva smijeh, samo gorko razočarenje.

Zaključak

Sliku zemljoposjednika u pjesmi "Mrtve duše" (tabela je prikazana iznad) autor otkriva na mnogo načina. Pet likova koje je Gogol stvorio u djelu oslikavaju raznoliko stanje ove klase. Pljuškin, Sobakevič, Nozdrev, Korobočka, Manilov - različitih oblika jedan fenomen - duhovni, društveni i ekonomski pad. To dokazuju karakteristike zemljoposjednika u Gogoljevoj pjesmi "Mrtve duše".

Ostavio odgovor Gost

Pjesma N. V. Gogolja spaja dva principa - satiričnu osudu društveno-političke stvarnosti vremena pisca i afirmaciju dobrote, ljepote i kreativnosti kao temelja postojanja. Prvi od njih je povezan sa nizom događaja, a drugi je predstavljen prvenstveno u lirskim digresijama.
Autor u pesmi daje detaljan opis društvenog života Rusije, na primeru šest zemljoposednika i desetak činovnika pokazuje depresivno moralno stanje privilegovanog dela ruskog društva, ali istovremeno u svojim digresijama , govori o izvornoj lepoti ljudske duše, veliča stvaralačke moći ruskog naroda, izražava veru u veliku budućnost Rusije.
Ideja o prvobitno čistoj i dobroj prirodi čovjeka jedan je od vodećih motiva u svjetonazoru pisca. Bol osobe koja je potpuno izgubila svoju duhovnost čuje se s posebnom emocionalnom snagom u autorovom komentaru posvećenom Pljuškinu (šesto poglavlje): „A do kakve se beznačajnosti, sitničavosti i gađenja čovjek mogao spustiti! I da li ovo izgleda istina? Čini se da je sve istina, sve se može desiti čoveku. Današnji vatreni mladić ustuknuo bi od užasa kada bi mu se pokazao njegov portret u starosti.”
Dalje, autor ukazuje na jedini put koji može spasiti dušu od propadanja i neće dozvoliti da osoba postane živi mrtvac poput Pljuškina: „Ponesite ga sa sobom na put, izlazeći iz mekih mladalačkih godina u strogu, gorku hrabrost, ponesite sa sobom sve ljudske pokrete, ne ostavljajte ih na putu, nećete ih kasnije pokupiti!” Epizodu povezanu s Pljuškinom autor predgovor elegičnim sjećanjima na vlastitu mladost, na godine „neopozivo bljesnulog djetinjstva“. Pisac se žali da njegova duša nije pobjegla od umrtvljujućeg utjecaja vremena - uostalom, prije ga je svaki novi utisak pogađao, "ništa nije promicalo svježoj, suptilnoj pažnji". S temom mladosti povezano je kratkotrajno razmišljanje o značenju snova i „sjajnoj radosti“ koja obasjava život, u vezi sa opisom Čičikovljevog slučajnog susreta na putu sa mladom plavušom.
Gogol je bio uvjeren da se samo poricanjem ružnog i ružnog može utrti put do svijesti o pravim osnovama života. Ovakav stav autora ogleda se u lirskoj digresiji na početku sedmog poglavlja. Ako je cilj pisca da stvori prelepe likove, sakrivši „tužne stvari u životu“, da osvoji aplauze, da se uzdigne iznad sveta („Nije mu premca po snazi ​​– on je bog!“), onda „ovo nije sudbina, i sudbina pisca koji se usuđuje da prozove je drugačija.. svo strašno, zadivljujuće blato sitnica koje zapliću naše živote, sve dubine hladnoće, rascjepkane.
svakodnevni likovi..."
Neke digresije su posvećene ismijavanju “sitnih stvari”. Dakle, pisac sve dijeli
zvaničnici na „debele“ i „vitke“, prepoznajući veću prilagodljivost „debelih“ ljudi na život: „Avaj! debeli ljudi znaju kako da upravljaju svojim poslovima na ovom svijetu bolje od mršavih ljudi. Tanak... mahanje tu i tamo; njihovo postojanje je nekako prelako, prozračno i potpuno nepouzdano. Debeli ljudi nikada ne zauzimaju indirektna mjesta, već su svi ravni, i ako negdje sjednu, sjedit će sigurno i čvrsto, tako da će mjesto prije puknuti i saviti se pod njima i neće odletjeti.” Ono što se suprotstavlja, naravno, nisu fizička, već psihička svojstva ljudi. Autor se oslanja na primjer “debele” i “mljackave” dvije vrste društveno ponašanje. „Debeli“ ljudi su sticaoci i sakupljači stvari nije im važan spoljašnji sjaj i trenutna zabava, već ozbiljna karijera, značajne, velike akvizicije - kuće, zemlje (varijante ovog tipa predstavljene su na slikama Korobočke, Sobakevič,); Chichikov); „Ljuljavi“ su rasipnici, rasipnici života, koji „po ruskom običaju svu očevu robu šalju kurirskom službom“ (Nozdrjov). Usputno zapažen detalj - „po
Ruski običaj" - ukazuje na nešto dobrodušniji i snishodljiviji odnos autora prema "tankim" (trošačima) nego prema "debelim" (gomilačima). To potvrđuje i opći smisao Čičikovljeve denuncijacije, koji kombinira najodvratnije karakteristike modernog ruskog života: služenje „peniju“, neobuzdanu žudnju za sticanjem.
Svijet pokvarenih i lijenih činovnika, glupih i pohlepnih, duhovno mrtvih zemljoposjednika, „vrsta sitnica“ u pjesmi je u suprotnosti s romantičnom slikom kreativnog, moralno i duhovno zdravog, darovitog ruskog naroda, veličanstvenom slikom Rusije. ' sebe.
Svaki narod, „pun stvaralačkih sposobnosti duše“, odlikuje se „svakom svojom rečju“, ali, po Gogolju, „nema reči koja bi bila tako zamašna, živahna, koja bi izbila ispod veoma srca, ključala bi i vibrirala toliko kao prikladno izgovorena ruska reč.”
Kroz cijelu pjesmu provlači se slika puta koju Gogolj ispunjava raznim značenjima. "Čičikovljev put" je smjena uspjeha i katastrofa, kretanje u začaranom krugu, put u nigdje. “Put autora” je put ka kreativnom poimanju života. U lirskoj digresiji kojom se završava pjesma, slika-simbol puta otkriva njen glavni sadržaj: autor piše o istorijskom kretanju Rusije u nepoznatu budućnost.